Ali sada, već nekoliko generacija, mačke su zatočenici grada u kome se ne može živeti: ulicama neprekidno teče smrtonosni saobraćaj automobila gazimačaka; na svakom kvadratnom metru zemljišta gde se prostirala neka bašta, ili neki brisan prostor ili ostaci neke stare ruševine, sada se uzdižu stambene zgrade, naselja, novi blešteći oblakoderi; svaki ulaz je pun parkiranih automobila; dvorišta se, jedno po jedno, prekrivaju cementom i pretvaraju u garaže, u magacine ili u radionice. Tamo gde se pružala talasasta visoravan niskih krovova, terasa, krovnih venaca, rezervoara za vodu, balkona, tavanskih prozora, limenih nadstrešnica, sada se nalazi najviša nadgradnja, nad svim nadgrađivanim prostorima: nestaju razlike u visini između najnižeg nivoa ulice i najvišeg neba mansardi; mačka novih pokolenja uzaludno traži puteve svojih otaca, oslonac za mekani skok sa ivice krovnog venca na oluk, za skakutavo pentranje po crepovima.
Ali u ovom uspravnom gradu, u ovom sabijenom gradu u kome sve praznine teže da se popune i svaki blok cementa da se spoji sa drugim blokom cementa, otvara se neka vrsta protivgrada, negativnog grada, koji se sastoji od praznih isečaka između zida i zida, najmanjih građevinskim normama propisanih razdaljina između dve zgrade, između stražnjih zidova dveju građevina; to je grad međuprostora, svetlarnika, otvora za ventilaciju, prolaza za automobile, unutrašnjih dvorišta, podrumskih ulaza, kao neka mreža usahlih kanala na planeti od katrana i maltera; i upravo preko te mreže, pripijen uza zidove, još juri drevni narod mačaka.
Iz pripovetke Dvorište tvrdoglavih mačaka (zbirka pripovedaka Markovaldo ili godišnja doba u gradu)