Kada je hodala kroz visoku travu u vrtu, izgledala je kao lav ili nešto slično tome: jaka, mišićava, gipka, stvarno opasna. Gušterima se približavala tiho, a onda bi, odjednom, za tren oka, njena šapa s raširenim kandžama izbijala, i gušter bi, sklupčan, prebijene kičme, padao. Ili bi, pak, spavala na suncu, na podu terase, sa ispruženim šapama, uspravne glave, dostojanstvena, lepa kao sfinga. Za vreme parenja odlazila bi veoma daleko, u potragu za drugim mačkama, i sa njima se tukla. Ponekad bi se vraćala sa velikim ranama na glavi i devojčica ju je negovala. Danju bi po ceo dan ležala na kamenu i nije se pomerala. Izuzev, možda, s vremena na vreme, kada bi po podu nervozno uvrtala vrh svog crno-belog repa. Ispod šapa je imala čudne nabore, a njeni očnjaci su bili toliko dugi da su joj podizali usnu, pa je izgledalo kao da se smeje. Kada se ljutila, čitavo njeno krzno bi se postepeno kostrešilo, jedna dlaka za drugom. Njene zelene oči bi sevale, nokti se izvlačili i uvlačili i daščući bi repom šibala po kukovima. Noću bi izlazila iz kuće i satima, bez razloga, lutala vrtom. Tada bi njene oči sijale u mraku, nekim čudnim i nemirnim sjajem, kao da su, sa mrakom, u nju prodirali grozničavi nagoni, stari milone godina, sav strah i okrutnost osamljenih divljih životinja prepuštenih prirodi. Te noći, pre nego što će umreti, mačka ispusti dva prodorna krika. Devojčica je ponese u dno vrta; s njom se sakri u stari, napušteni kokošinjac i stade da je gleda. Slušala je isprekidano disanje, osećala duge, bolne žmarce što su joj se peli krznom. Otvorene njuške, mačka je pokušavala da ugrize ruku deteta. Ali, bilo je prekasno: velike, zelene, fosforescentne oči nisu više ništa videle, njuška nije više udisala mirise. Lepljiva, prljava praznina bila se već u sve uvukla, pomutila joj dužicu, od njenog pogleda ostala je samo kaša. U mlohavoj vreći tela takođe se sve izmešalo: organi, mišići, srce, pluća. Devojčica pogleda mačku, bez suza, zatim je pogladi tamo gde je ona to volela, po potiljku, po slabinama. Dunu joj u uši. Potom je spusti u veliku, drvenu kutiju, na svilenu maramu. Sa strane, pored sićušne glave, položi krst od slonovače, zacelo poklon neke kume. Poklopac ne zatvori odmah već stade da posmatra gomilu zgužvanog krzna sa prljavobelim i prljavocrnim mrljama. Gledala je pažljivo da je ne zaboravi. Zatim se vrati kući, ne rekavši nikome ništa. Narednih dana kradomice navraćaše u kokošinjac da podigne poklopac kutije. Posle petnaest dana, strašan vonj upozori roditelje. Oni ne rekoše ništa već poliše kutiju benzinom i na nju baciše upaljenu šibicu.
Iz romana Groznica