Orao, koji sjedi na svojoj samotnoj omiljenoj klisuri i sluša ovo podrugivanje, osjeća u svom srcu živo sažaljenje. On tada misli na svoju vlastitu sudbinu. Ni on ne zna, kako će se duboko jednoga dana prostrijeti. No zvijezde svjetlucaju tako umirujući, šumske vode šume tako utješljivo, a vlastita mu duša svojom hukom tako ponosno nadhukuje sve ove malodušne misli, da ih doskora opet zaboravlja. Pa ako se još pojavi i sunce, on se osjeća opet kao i prije i uzlijeće k njemu, a kad je dosta visoko, pjeva mu u susret svoju sreću i patnju. Njegove družice životinje, a ponajprije ljudi, misle, da orao ne može pjevati, a ne znaju, da on pjeva samo onda, kad je izvan njihova kruga i da iz ponosa želi, da ga čuje samo sunce. A ima i pravo; moglo bi bilo kome od njegove pernate svojte pasti na pamet, da mu recenzira pjev. Ja sam i sam iskusio, kako glase takve kritike: kokoš stane na jednu nogu i kvoca, da pjevač nema duše; puran purpuriče, da mu nedostaje prava ozbiljnost; golubica guče, da ne poznaje pravu ljubav; gusak gače, da nije znanstven; kopun pućka, da nije moralan; zimovka cvrkuće, da nažalost nema religije, vrabac živka, da nije dosta produktivan; pupavčići, svačice, sovuljagice, sve to grakće, kveči i kriješti. Samo slavuj se ne upušta u te kritike, ravnodušan je prema svemu svijetu; njemu je crvena ruža jedina misao i jedina pjesma, čeznutljivo oblijeće crvenu ružu, nasrće na ljubljeno trnje i krvari i pjeva.
Iz putopisa Slike s putovanja
