Užas bijaše prvo osjećanje koje je iskusio ovdje, na zemlji. Smrdljivi grad karteča zacokta po crijepu štale i, ovlaš poškropivši zemlju, natjera ždrebetovu majku - riđu Trofimovu kobilicu - da skoči na noge i da, uz kratkotrajno rzanje, ponovo pripije oznojene sapi uz spasonosnu gomilu.

U sparnoj tišini koja je poslije toga zavladala razgovjetnije su zazujale muve; pijetao, ne usudujući se zbog topvske vatre da skoči na plot, zaleprša nekoliko puta krilima negdje u sjenci čičkova i neusiljeno ali muklo zapjeva. Iz kolibe se čulo plačno stenjanje ranjenog mitraljesca. S vremena na vrijeme proderao bi se hrapavim, promuklim glasom, naizmjenično miješajući uzvike i bjesomučne psovke. Na svilastom purpuru bulki u baštici pred kolibom romorile su pčele. Na livadi izvan sela mitraljez je dokrajčivao redenik i uz njegov veseli štektavi prasak, u pauzi između prvog i drugog topovskog pucnja, riđa kobila je nježno oblizivala prvenca, a ovaj priljubivši se uz nabreklo materino vime, prvi put osjeti punoću života i neizmjernu slast materinskog milovanja.

Iz pripovetke Ždrijebe (zbirka pripovedaka Čovjekova sudbina)