Na neki tajanstven način, ona ista egejska rasa koja je prenijela sjeme kulture sa Krete u Tirint, razvila se ovdje do božanske veličine, na brzinu izrodila mnoštvo junaka, titana i polubogova, a onda je, reklo bi se, premorena i zasjenjena tim besprimjernim i božanskim procvatom, ponovo zapala u mračan i krvav bratoubilački sukob koji je potrajao stoljećima, a završio se tako davno da se njihovim baštinicima taj sukob čini mitološkim. U Mikeni su nekad bogovi hodali po zemlji, o tom nema dvojbe. I u Mikeni je potomstvo tih istih bogova porodilo tip čovjeka koji je umjetnik do srži, a u isti mah čudovište po svojim strastima. Arhitektura je bila kiklopska, ukrasi istančani i ljupki kao ni u jednom drugom umjetničkom razdoblju. Zlata je bilo napretek i koristilo se neštedimice. Sve je u tom mjestu proturiječno. To je jedno od središta ljudskog duha, mjesto vezanosti za prošlost, ali i posvemašnje odvojenosti od prošlosti. Izgled mu je nedokučiv - sumoran je i dražestan, primamljiv i odbojan. Uzalud bi bilo nagađati što se ovdje sve dogodilo. Povjesničari i arheolozi ispreli su tanak i potpuno nedostatan veo da prikriju taj misterij. Pošto slijepe pojedine fragmente, povežu ih na uobičajen način koji odgovara njihovoj oskudnoj logici. Nitko još nije proniknuo tajnu ovog starovječnog poprišta. Svejednako prkosi slabašnom procesu ljudskog intelekta. Moramo pričekati da se bogovi vrate, da se obnove sposobnosti koje zasad još leže zapretane.
Iz putopisa Kolos iz Marusija
