Maska Ludviga van Betovena je pravi kuriozitet. Ona ima dupli status, budući da je visoki reljef, a samim tim skulptura, ali takođe i slika jer je višebojna i uramljena. Sa svojim halucinantnim očima i napetom ekspresijom, ovo lice kao da očarava i istovremeno hipnotiše posmatrača.
Kontrast između trodimenzionalne glave Ludviga van Betovena i okruženja je povećan bihromatičnom skladnošću između bledog lica i jedne oblasti tamne boje koja ga okružuje. Beli ten lica Betovena je veoma protivrečan iluziji života koju sugeriše skoncentrisan izraz lica i prodoran pogled. Crvena zemlja koja okružuje glavu može da simboliše vatru izazvanu iskrom njegovog genija ili možda čak i da ukazuje na krv koja značajno nedostaje boji lica modela. U njegovoj prikazanoj antitezi života i smrti, prisustvu i odsustvu, privlačenju i odbijanju, Franc fon Štuk uspostavlja vizuelni ekvivalent sa emocionalnim ekstremima koje izaziva Betovenova muzika, zbog njene kreativne i razorne moći i nasilja, koju će kasnije istraživati ruski režiser Andrej Tarkovski u svom filmu Ivanovo detinjstvo i američki režiser Stenli Kjubrik u filmu Paklena pomorandža.