Više Kotora u kamenitoj gori vidi se nekaka velika jama kao pećina: onuda se pripovijeda da je onu pećinu bio počeo kopati silni car Stefan, da ondje gradi grad Kotor, pa mu kazala vila da to ne čini, jer mu ondje u onoj vrleti nema ni brodu pristaništa, ni konju poigrišta, već neka ga gradi dolje kraj zaliva. Car posluša vilu, i s pomoću njezinom načini grad Kotor, i dovršivši ga sasvijem pozove na čast mnogu gospodu i vilu. Kad se car pred gospodom stane hvaliti kakav je lijep grad načinio, vila ga prekori da on to bez nje ne bi mogao učiniti; caru na taj ukor bude tako žao da on udari vilu šakom po obrazu, a ona se na to rasrdi, te sve izvore i studence po Kotoru otruje i sve goste careve poludi. Kad car tu osvetu vidi, on stane vilu moliti i jedva je kojekako namoli te mu goste povrati od ludila i očisti mu od otrova samo jedan izvor iza južnijeh vrata gradskijeh. I od toga kažu da je ostalo te su i sad, osobito ljeti kad je suša, sve vode po Kotoru malo slane, osim onoga izvora iza grada na južnoj strani. Kazivali su mi u Kotoru da ima i pjesma o ovome svemu događaju, ali ja nijesam mogao nikoga naći ko je zna. Ovako se pripovijeda i pjeva da je Kotor postao; ali se misli da su ime ondje donijeli nekaki Bošnjaci, koji su se doselili iz mjesta koje se zvalo Kotor.
Iz dela Život i običaji naroda srpskoga
