Ceo jedan dan proveli smo u Monaškoj dolini, Pfafentalu. Hiljadugodišnji mir kao da je carevao nad usnulom dolinom. Bila je kao neki koridor koji je Bog urezao svojim malim prstom, da bi podsetio ljude kako će, kad utole svoju nezasitu glad za krvlju, kad se umore od borbe, tu naći počinak i mir.
Moram da priznam, bio je to divan, sređen, komotan svet u kojem je vladalo blagostanje, gde su svi bili lepo raspoloženi, milosrdni, ljubazni i tolerantni. Pa ipak, iz nekog razloga, svuda se širio neki odvratan zadah. Zadah ustajalosti. Dobrota stanovnika, koja je bila negativna, iskvarila je njihovo moralno osećanje.
Jedina njihova briga bila je da ne zaborave koja im je strana hleba namazana puterom. Nisu znali da prave hleb, ali znali su da ga mažu.
Sve mi se zgadilo. Bolje umreti u Parizu kao vaška, nego živeti u ovoj dembeliji, mislio sam.
Iz romana Mirni dani na Klišiju