Sve još stoji nepokretno na svom večnom mestu. Svaku stvar je ovde ozarila mirnoća i ushićenje, i travčicu i kamičak, i brdo pod nebom, i vruću senku pod drvetom. U polju bacaju svoj hlad čempresi i platani koje su možda posadili pobožni krstonoški kraljevi ili istočnjački osvajači. Tišina tla nigde nije tako duboka kao u palestinskim krajevima. Nijedna stvar neće da se prokaže i nijedan glasić da se oda. Sve je ovde aluzija, simbol i opomena. Svaka se stvar duboko zagledala jedna u drugu.
Sve je ovde večito i sve je ovde sveto. Mit o Bogu je najlakša ali i najčudnija i najsvirepija čovekova tvorevina: jedini u kojoj čovek sam sebe odriče, prenoseći sve svoje na izvor koji je van njega, i na volju koja je iznad njega! Ima li išta manje shvatljivo i pristupačno zdravom razumu? A taj mit nebeski je, međutim, ovde u svakom udahu vazduha i u svakoj kapi iz neba. Dve hiljade godina su plačne oči celog prosvećenog sveta gledale ovamo iz svih krajeva i verovalo se da su sve sreće i nesreće poreklom iz ove zemlje. Dom Božji je bio utvrđen na Sionu otkad je prestao da bude usađen na Olimpu. Čovek je prvi put našao svoju utehu otkad se obrnuo na bespuću između dve najlepše svoje utopije: mnogobožačke legende i hrišćanske vere, i u čistoti jedne ribarske i pastirske parabole našao najzad rešenje svoje sudbine i svoje mesto pod suncem.
Iz putopisa Pismo iz Palestine (zbirka putopisa Gradovi i himere)