- Pa, naravno - kaza on. - Ruska provincija je uglavnom svuda ista. Jedno samo što nije kao nigde drugde - sama Volga. Od ranog proleća pa do zime ona je uvek i svuda neobična, po svakojakom vremenu, u svako doba dana i noći. Noću, na primer, sediš u takvom restoranu, posmatraš kroz prozore koji čine njena tri zida, a kada ih, u letnjim noćima, otvore, gledaš pravo u mrak, u tamnu noć, i nekako posebno doživljavaš sve to divlje, veličanstveno vodeno prostranstvo: vidiš na hiljade raznobojnih rasutih svetiljki, čuješ pljuskanje splavova što prolaze mimo, dovikivanje mužika na njima ili na šlepovima, uzvike upozorenja, raznoliku muziku čas zvučnih, čas muklih parobrodskih sirena, i s njima slivene terce nekakvih brzih brodića, sećaš se svih onih raznobojničkih i tatarskih naziva - Balahna, Vasiljsursk, Čeboksari, Žiguri, Batraki, Hvalinsk - i strašnih rulja obalskih radnika u njihovim lukama, a zatim one neviđene lepote starih volških crkava - i čudom se čudiš: kako se, zbilja, ništa ne može porediti s ovom našom Rusijom! A kad pogledaš naokolo - šta je tu naročito, u toj krčmi? Zgrada na stubovima, šupa od brvana, s prozorima u grubo tesanim ramovima; sva zakrčena stolovima sa belim, ali prljavima stolnjacima, s teškim jeftinim priborima za jelo, slanicima sa izmešanom solju i alevom paprikom, a salvete zaudaraju na prost sapun; pa daščani podijum, to jest lakrdijaška bina za harmonikaše, harfistkinje i svirače na balalajkama - čija je pozadina osvetljena petrolejskim lampama s bleštavim limenim reflektorima; žutokosi kelneri; a gazda je od onih seljana guste kose i medveđih očiju - i kako da to povežeš sa činjenicom da se tu svaku noć popije za hiljadu rubalja šampanjca! I sve vam je to, znate, takođe Rusija... Ali, da vam nisam dosadan?
Iz pripovetke Krčma na reci (zbirka pripovedaka Tavni drvoredi)