Čudne su sudbine te srpske pokrajine u Ugarskoj. Bačvani imaju novaca i temperamenta, i piju i besne i lude na jedan tragično svoj način. U njihovoj duši je skriven bolni osećaj da žive u tuđoj zemlji, i da ta zemlja, zbog njih i njih radi, niti će jauknuti, niti će se zastideti. Kao kakvo bogataško siroče, kome je nesreća i zapuštenost dala čudnu slobodu da sebe upropasti, kao neko ko je sasvim ničiji, tako je sva Bačka razmažena i svojevoljna, a, pored svih sredstava života i zdravlja, svaki dan je manje zdrava i živa. Razlabavila se i na jeziku i na običaju, jer Mađari nisu samo supremativna nacija i gospodari u zemlji, nego su i komšije, i tastovi, i zetovi, i principali u trgovinama, i šefovi u advokatskim, varmeđskim i državnim kancelarijama.
Srem je siromah, mršav i gladan, a otkako su vinogradi propali, uvek i miran i trezan, govori i piše cesarsko-kraljevskim uredovnim stilom, ima činovnike koji ne smeju primati mito, gospoje koje same idu na pijacu, i nikad ne piju ni vino ni crnu kafu, frajlice koje sasvim oholo pogledaju oko sebe kad se dvaput u godini provozaju na ajnšpeneru do banhofa, i akademsku omladinu koja se od vremena na vreme stražarno sprovodi. Čudnovato, starija, i narodna i umetnička, poezija, svašta lepo priča o Sremu, ali danas, Srem stoji nekako van svih stanja, i u njemu život niti se mnogo živi, niti se mnogo događa.
Banat je pun ritova i malarije, i, verovatno stoga, veoma sporo misli i razvučeno govori, i ima interesa samo za lokalne, najviše eparhijske događaje, jer je taj materijal dobro poznat, i aktuelnost mu traje čak tamo do novog lokalnog skandala.
Iz takve sredine iznosi se jedan društveni sistem - i u takvoj sredini razvija se jedno moralno ubeđenje - koji, da dodirnemo damo dva veltanšunga, nisu ni francuski ni ruski. To su ljudi koji nisu mnogo ni žrtve ni buntovnici, ni sadašnjih ni budućih vremena, ni socijalnih ni nacionalnih moloha.
Iz eseja Veljko Petrović kao pripovedač