Herman Melvil - Neisporučena pisma! Ne zvuči li to kao mrtav čovek?
Ipak, na ovom mestu jedva da znam da li da otkrijem predmet izvesnih glasina koje su do mene stigle nekoliko meseci posle pisareve smrti. Na čemu su se zasnivale, nikad neću moći da utvrdim; i stoga, koliko su istinite - nisam u stanju da kažem. Ipak, budući da ovaj maglovit izveštaj nije bio bez izvesnog sugestivnog uticaja na mene - koliko god da je bio sumoran - to može da se kaže i za neke druge; i zato ću ga ukratko izložiti. Izveštaj je glasio ovako:
Herman Melvil - Ah, sreća se udvara svetlosti, pa mislimo da je svet veseo; ali beda se krije visoko, pa onda mislimo da bede i nema
Njegovo siromaštvo je veliko; ali njegova samoća - pravi užas! Zamislite samo. Nedeljom je Vol Strit pust kao Petra; a svake noći je pustinja. Isto je i s ovom zgradom, jer radnim danima vri kao u košnici, a noću odjekuje od turobne pustoši, dok nedeljom uopšte nema nikog. I ovde Bartlbi svija sebi dom; jedini posmatrač pustinje koju je video onako pretrpanu - neka vrsta bezazlenosti i preobraćenog Marija razleže se ruševinama Kartagine!