Artnit

Safronov koji je opazio pasivnu šutnju, preuzeo je da radi umjesto zvučnika radija:

- Postavljamo pitanje: kako je nastao ruski narod? I odgovaramo - od buržujskog sitneža! On bi se još negdje rodio, ali više nije bilo mjesta. Zato smo dužni da bacimo svakog u salamuru socijalizma kako bi sa njega spala koža kapitalizma i srce bi obratilo pažnju na vrelinu života oko oštre klasne borbe i uslijedio bi entuzijazam!...

Pošto je izgovorio ove riječi, Voščev se udaljio od nadzornikove kuće cijelu vrstu i tek onda sjeo na ivicu jaruge. Osjetio je sumnju u svoj život i nemoć tijela bez istine - nije se mogao više naprezati i ići drumom ne poznavajući uređenje svijeta, kao ni to čemu teži. Voščev je, izmoren razmišljanjem, legao u prašnjavu travu kraj puta, bilo je sparno, duvao je vjetar, negdje tamo u selu čuli su se pijevci - sve se predavalo smjernom opstanku, samo se Voščev izdvojio i utihnuo.

- Poznajem taj narod, tamo sam se rodio - rekao je Čagatajev.

- Zato te i šalju tamo - objasnio je sekretar. - Ne sećaš se kako se zove taj narod?

- Ne zove se - rekao je Čagatajev. - Sam sebi je dao malo ime.

- Koje?

Tada je Čagatajev pokupio sve ljude i pitao ih imaju li nameru da žive? Niko mu ništa nije odgovorio...

Mnoge blede oči gledale su ga s naporom, da se ne zatvore od nemoći i ravnodušnosti. Čagatajev je osetio bol od tuge što njegovom narodu nije potreban komunizam - njemu je potreban zaborav dok vetar ne ohladi i postepeno raznese njegovo telo. Čagatajev se okrenuo od svih, njegove aktivnosti, njegove nade pokazale su se besmislene. Treba uzeti Ajdim na ruke i zauvek otići odavde.