Pesma Veče na školju je sastavljena od četiri strofe, koje su isto građene. U njima se opisuje veče na školju koji simboliše izdvojenost i različitost ljudi koji na njemu žive. Pesničke slike su složene tako da se njihovim spajanjem pojačava napetost prizora. U prvoj strofi je slika pučine i sunca na zalasku. Rumenim zrakom je određen trenutak posmatranja, a plavom pučinom položaj predela: crna hrid, iznad koje trne "rumeni zrak". Mrak osvaja, ali ne pobeđuje, jer je tu još uvek poslednji zrak. U drugoj strofi crkveno zvono "jeca". Slika tog drhtavog bolnog jecaja zvona stapa se sa kršom koji je simbolička slika osobina ljudi koji tu žive. U trećoj strofi "mršave glave" koje kleče i oblikom i bojom se uklapaju u krš. Sa njima je u punom skladu ćutanje raspetoga Boga. Poslednja slika, data u četvrtoj strofi je slika sunca na zalasku. Mirno i blago, ujednačeno talasanje morske pučine, tiho i veličanstveno nailaženje noći, stihija tišine i sna koja će sa mora preći i na ljude i pružiti im bar zaborav, a možda i blažene, varljive snove.
Slike siromašnih, ubogih seljaka koji uzalud pružaju ruke ka Bogu i ravnodušnosti Boga prema njihovim molbama je uokvirena slikom veličanstvene lepote prirode, u kojoj se ritmički smenjuje dan i noć i koja ne zna, i ne haje, ni za ljude, ni za njihove patnje. Ta slika izražava osećanje duboke rezignacije nad ukletošću čovekove sudbine.
Veče na školju opeva socijalnu tematiku, izražava osećanje beznadežnosti pokornog, bespomoćnog i ubogog seljaka dalmatinskog i hercegovačkog krša. Aleksa Šantić je upotrebio oblik "zatvorene pesme" i tako svojoj prvobitnoj socijalnoj tematici i emociji dodao i univerzalno egzistencijalno značenje sudbine čoveka. Bezizlaznost čoveka, simbolika besciljnosti i efemernosti njegove egzistencije osuđene na bitisanje izražene su veoma snažno zatvorenim kompozicionim oblikom pesme, stavljanjem socijalnog sadržaja u čvrste okvire materijalne stvarnosti i u beskonačno trajanje zatvorenog kruga večeri i noći. Zato se u ovoj pesmi ne radi više i ne radi se samo o siromašnom seljaku hercegovačkog krša, nego o dubokoj rezignaciji nad bespomoćnošću ljudske sudbine.