Artnit

Ponedeljak, 08 Juli 2013 19:59

Dobrica Ćosić - Strah Istaknut

Gerhard Rihter - Led Gerhard Rihter - Led

Za mnom su gorele šume i put. Zmija nisam da i rep u zemlju uvučem. Zubi su mi se klatili ali sam na kurjaka ličio. Daleko za leđima u torovima ostade pusto i mir. A čovek umire jedino kad mora i kad neće. Iako mi je brada do sedmog rebra duga, noge su mogle da nose nju i nož.

Pobodoh se uz poslednju reku. Nijedan fenjer nije ranio noć, nijedna lampa. Vetar je u kanijama pa ni on ne zločini. Moram napred, jer rekoh, za mnom gori i sneg. Polazim, a meni dugonji, korak je kratak. Brzo se širi cvokot leda. Još sporije koračam; nisam znao da je brada toliko teška, i nisam znao da se sve toliko plaši noža. Drhtavica je sve glasnija. Mislim, puckaju koščice riba, jer se pod ledenom kožom, toplo kao krv, vuče zarobljena reka. Zaželim da je izbušim nožem i ogrejem prste na jedinom toplom šikljanju. Stajem i slušam kako ledena drhtavica otiče u krvi pod opancima. Na obali u snegu crni se čovek. Snažna čovečina. Podigao ruku, ćuti i ne miče se. U naravi nikad mi nije bilo da čoveku okrenem leđa i ja nastavih da gazim krckanje suvih ribljih koščica i njen strah. I da ne stignem do obale i čoveka sa podignutom rukom, - zove li taj ili preti? - pod ledom je toplo. Život ionako nikada nije bio moja jabuka. I ništa moje neće ostati ni na jednoj obali. Nelagodno mi je samo što se toliki strah čuje. Na sredini sam. Pod tabanima su leđa matice, tu je najdublje. Seo bih i razmišljao. Isplatilo bi se, sada i baš ovde nad njom, razumeo bih nešto. A vuče me sebi čovečina sa podignutom rukom. Ne koračam, suljam se, prikradam se i slušam kako strah gusne, raste, pa odjednom buknu u tresak i lomljavu. Ledene motike prgavo mi naleću na glavu i ruke, a ona me za noge vuče u svoj okovani trbuh. E, nećeš me sad, kažem glasno i opsujem, jer tako je bilo kad je u moj šanac na Šumatovcu palo topovsko đule, i nije samo tada, jer na obali za leđima ostadoše šume da gore i konopci kao kruške da se njiškaju. Pa zamahnem da se bijem onako kako to ja umem, iako me zubi u korenu bole. Kad se mokar i ljut nađoh na obali, desnica mi je stražarila nad drškom noža, video sam da je nepomičan čovek sa podignutom rukom samo stablo vrbe sa jednom jedinom kratkom granom. Nešto stegnuto ostade u meni.

Iz romana Koreni

Pročitano 7856 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Dobrica Ćosić - Strah