- Pa šta je tu čudnovato! - reče Burkin. - Na ovom svetu nije malo ljudi usamljenih po prirodi, koji se kao rak-pustinjak ili puž trude da se zavuku u svoju ljušturu. Možda je to pojava atavizma, vraćanje u ono doba kad čovekov predak još nije bio društvena životinja, nego je još živeo usamljen u svojoj pećini, a možda je to prosto i jedna od raznih odlika ljudskog karaktera. Ko zna? Nisam prirodnjak i nije moj posao da se dotičem ovakvih pitanja; hoću samo da kažem da takvi ljudi kao što je Mavra nisu retka pojava. Eto, ne treba daleko ići, pre dva meseca umro je u našoj varoši neki Belikov, nastavnik grčkog jezika, moj kolega. Čuli ste, svakako, o njemu. Padao je u oči time što je uvek, čak i kad je vrlo lepo vreme, nosio kaljače i kišobran i obavezno topli zimski kaput postavljen vatom. Kišobran mu je bio u navlaci, kao i časovnik u sivoj navlaci od jelenske kože, a kad bi vadio perorez da zareže olovku, i on mu je imao navlačicu. Izgledalo je da mu je i lice u navlaci, jer ga je sve vreme skrivao podignutom jaknom. Nosio je crne naočari, potkušulju, uši zatiskivao vatom; kad je sedao u kola, naređivao je da se podigne koš. Jednom rečju, kod toga čoveka primećivalo se stalna i neodoljiva težnja da se uvuče u neku ljušturu, da sebi, tako reći, napravi futrolu, koja bi ga odvojila i zaštitila od spoljnih uticaja. Stvarni život ga je razdraživao, plašio, držao u stalnom nemiru, te možda zbog toga, da bi opravdao tu svoju plašljivost, svoju odvratnost prema sadašnjici, on je uvek hvalio prošlost i ono što nije nikad bilo. Pa i klasični jezici, koje je predavao, bili su, u stvari, te iste kaljače i kišobran pomoću kojih se on skrivao od stvarnog života.
Iz pripovetke Čovek u futroli