Činilo mi se da se ne razlikujem od drugih ljudi: voleo sam svoju ženu i bio željan njene ljubavi, a ljubav mi se činila nečim običnim, prirodnim, nimalo dragocenim; upravo kao vazduh koji udišemo, a ima ga toliko postaje nam dragocen tek kad nam ponestane. Da mi je neko tada rekao da sam srećan, ja bih mu verovatno odgovorio da nisam srećan, jer me, mada volim svoju ženu, a i ona voli mene, more brige kako da osiguram sebi budućnost. A to je bila istina: s mojim kukavnim radom filmskog kritičara jednog drugorazrednog dnevnika i s drugim sličnim novinarskim delatnostima jedva smo sastavljali kraj s krajem; stanovali smo kod jedne stanodavke, u jednoj nameštenoj sobi; moja je zarada bila toliko malena, da često nismo mogli da dopustimo sebi ni najmanju razonodu, a ponekad nam nije dostajala ni za najpotrebnije nabavke. Kako sam onda mogao biti srećan? Zato se nikada nisam toliko žalio koliko upravo u te prve dve godine svog braka, kad sam u stvari, mada sam toga postao svestan tek kasnije, bio potpuno, upravo beskrajno srećan.
Iz pripovetke Prezir