Ja sada pišem svoje oproštajno pismo, voleo bih da imam više snage, pisao bih dva dana i dve noći uzastopce, stegnuta srca pisao bih, pisao, napisao bih knjigu iz koje bi se orila samo jedna jedina reč: ljubav! Divlji, gromoglasni, mladićki krik: ljubav! Užasan krik, kao urlik medveda koji se pare u prolećnoj šumi obrasloj ševarom, kao otegnuti, blaženi vrisak žene u čipkastoj, mirisavoj, snežnobeloj postelji... gledaj, ja sada stojim na visokoj, crnoj obali smrti, uskoro ću se survati, ja znam, veruj mi, to je bila jedina lepota u životu; u mislima se vraćam trenucima kada je moja zažarena mašta prvi put zagrlila ovu devojku, kao neki plamen. Sećam se tih trenutaka i ova uspomena sada ponovo struji mojim srcem kao tajanstvena struja koja pokreće ukočenu ruku leša... Bože moj, zašto moram da umrem... Pričekaj, ne mogu više, moram malo da se odmorim.
Iz romana Samrtno proleće