Artnit

Utorak, 16 April 2013 21:58

Pokojnikova žena Istaknut

Konstantin Makovski - Udovica Konstantin Makovski - Udovica

Bora Stanković u svom umetničkom opusu otkriva svet poniženih i uvređenih. Njegova zbirka kratkih pripovedaka i crtica Božji ljudi, posvećena je ljudima koji su odbačeni od društva i koji žive u nekom svom nestvarnom svetu. U pripoveci Pokojnikova žena iz ove zbirke, Bora Stanković je reljefno snažno i potresno prikazao tragičnu sudbinu žene zarobljene okovima patrijahalnih običaja.

Pripovetka Pokojnikova žena je ispričana retrospektivno i počinje uvođenjem motiva groblja. Opisuje se grob Aničinog muža Mite, pri čemu Anica kaže "da ga je kao živoga gotovo zaboravila i pamti ga samo po grobu".

Anica je prikazana kao žena koja je obezličena do anonimnosti u patrijahalnom društvu. "Niko nju nije zvao njenim imenom", već "sestrom na Ribinčinki". Najpre sestra svoje braće, zatim žena svoga muža, a posle smrti muža njegova udovica, pokojnikova žena. Ona je uvek bila pred strogim, ispitivačkim pogledom najbližih i sveta, kao pred očima sudija.

Anica je poticala sa sela, a njena porodica je bila još nenaviknuta na varoški život. Njena braća su krijumčari, ubice koji često odsustvuju od kuće i kojima je kuća bila kao neko usputno svratište u kojem ništa nije na svom mestu, u kojem je bilo nemoguće da se ostvari harmoničan, porodični život. Sa druge strane, Mita kojeg braća biraju Anici za muža, je bio imućan zanatlija i posedovao kuću u čaršiji. Iako joj braća biraju muža, Anica se ne buni i čak veruje da će joj život biti lep. Mita je uzevši Anicu za ženu smatrao da joj omogućava da se izdigne iz sredine iz koje potiče, i da dobije bolji društveni položaj. Međutim, već u samom svadbenom obredu naslućuje se buduća nesreća. Obred se ne izvodi na pravi način, ne poštuje se svetost obreda i vremena, a oni koji u njemu učestvuju ne poštuju pravila po kojima bi trebalo da se ponašaju.

Udaja za Mitu kod Anice razvija želju da pobegne iz novonastalog položaja odmah posle svadbenog obreda. Anica istrčava iz kuće, odlazi do kapije, ali taj granični prostor kao da ograničava i njene unutrašnje želje i deluje osvešćujuće. Ona shvata ograničenost svoje slobode, svoj novi položaj i neminovnost njegovog prihvatanja.

Anica čitav svoj dalji život podređuje svom pokojnom mužu Miti. Njegove želje se i dalje poštuju, priprema se hrana koju je on voleo, nastavlja se sa navikama koje je imao. Ona ne vrši nikakve izmene u kući, sve čak i najsitnije stvari za svakodnevnu upotrebu zadržava na mestu koje im je on odredio. S jedne strane, to čini od straha šta će sredina reći i da li će njene postupke protumačiti kao rasipništvo, a s druge strane zbog pritisaka koje je sama sebi, iznutra nametnula. Muževljeva smrt je na neki način izoluje iz zajednice. Zbog društvenih obzira gotovo da je niko ne posećuje, ili ako to čine smatraju za svoju dužnost da sa Anicom govore samo o pokojniku.

U patrijahalnoj društvenoj zajednici žaljenje nije samo emotivni čin, već i ritualni. Anica odlazi na groblje, u početku svaki dan, a zatim jednom nedeljno, i na taj način ispunjava kodeks ponašanja koji propisuje zajednica. Odlaženje na groblje kod Anice prerasta i u unutrašnju potrebu, jer joj plač i naricanje donosi pročišćenje i olakšanje.

Pokojnik postaje prepreka ostvarenju Aničine sreće. Osećaj telesne nečistoće, uprljanosti koji je vezuje za muža, javlja se kao prepreka zajedničkom životu sa Itom, prema kojem Anica razvija ako ne ljubav, onda neku vrstu simpatije. Ita je drugačiji od Aničine braće i pokojnog muža i u njenom svetu zauzima posebno, na neki način uzvišeno, idealizovano mesto. Pošto je isteklo vreme predviđeno za žalost, ona odbija da se uda za čoveka koga je volela, iako je svi nagone na to, i polazi za siromašnog udovca Nedeljka sa punom kućom dece, ostajući u suštini i dalje pokojnikova žena. Jedina odluka koju je samostalno donela u životu bila je uperena protiv nje same.

Na kraju pripovetke Anica u groznici uzalud drma rešetke na prozoru svoje sobe kao da su to rešetke tamnice, nemoćna da pobegne od pokojnika kome i posle smrti pripada i da se oslobodi okova koje je nametnuo društveni moral. Ti okovi iz sveta u kome je živela prešli su u njen vlastiti svet.

U pripoveci Pokojnikova žena Bora Stanković slika sudbinu žene, koja je sputana, podređena patrijahalnim normama, i najmanje slobodna u ispoljavanju svojih osećanja i potreba. Ona je žrtva, patrijarhalnog, strogog moralnog poretka i svog podsvesnog straha od mogućnosti gubljenja ljubavi.

Pročitano 12335 puta Poslednji put izmenjeno Sreda, 24 April 2019 11:00

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Pokojnikova žena