- Mnogo si me ražalostio, o kralju. Vidi, ja dolazim sa druge planete. Crna ptica na krovu hrama imala je pravo: kod vas ima više bede nego što sam očekivao. San straha - to je vaš život i ja ne znam vladaju li vama bogovi ili demoni. Pazi kralju, kod nas postoji jedna priča koju sam ranije smatrao praznim dimom - ona govori da su i na našoj planeti nekada postojale stvari koje se nazivaju ratom, ubijanjem i patnjom. Te grozne reči koje naš jezik već dugo ne poznaje čitamo danas u starim knjigama i one nam odzvanjaju strahovito jadno, stravično. Danas sam naučio da one mogu biti stvarnost, vidim tebe i tvoje podanike kako čine i trpe zlo, kako i svedoče stare, ružne bajke. Reci mi zato - nemate li vi u duši nikakva osećaja da što činite nije ispravno? Zar nikada ne sanjate drugačiji, lepši život, u kojem niko neće poželeti ono što ne žele svi, u kojem će gospodariti razum i red, u kojem će se ljudi voleti kao braća? Ne žudite li ponekad za dobrim bogovima, mudrim vođama i veselim vladarima? Niste li doista nikad pomislili da bi svet mogao biti celina, srećna i zdrava celina koju treba poštovati i služiti joj s ljubavlju? Zar zaista ništa ne znate o onome što se kod nas naziva muzikom, božjom službom ili blaženstvom?
Dok je slušao mladog izaslanika, kralj je držao glavu pognutu; kada ju je ponovo podigao, lice mu je bilo izmenjeno, sa zrnom osmeha, uprkos suzama koje su svetlucale u očima.
- Lepi moj dečače - reče tužno - zaista ne znam jesi li ti dete ili mudrac, ili možda božanstvo, ali, odgovoriću ti: to o čemu si mi govorio mi dobro poznajemo i nosimo u duši. Predosećamo sreću i slobodu, sanjamo bogove. Jedna naša bajka govori o drevnom mudracu koji je jedinstvo sveta smatrao skladnom vezom nebeskih prostora. Da li te to zadovoljava? Pogledaj, možda si nekakav svetac iz drugog sveta, ili lično bog, svejedno; ja znam da ni u tvom srcu nema sreće i snage volje, kao ni svega ostalog što zameraš našim srcima.
Na kraljevom licu zaigra čisti osmeh, svetao kao jutarnji zrak.
Iz bajke Čudnovata vest sa druge planete