Artnit

Utorak, 06 Februar 2018 12:19

Dušan Radović - O sebi Istaknut

Niš, ranih godina moga detinjstva bio je, bar u tome delu grada, uz takozvani Crni put, železničarski, lumpenproleterski, siromaški... Niko tu ništa naročito nije očekivao od života. Sinovi su nastavljali stazama svojih očeva: kočničari, vozači, pružni radnici... Ja sam se među njima dobro osećao. To je bio onaj mekši, majčin zavičaj. Drukčije je bilo po očevoj liniji, koja je bila čačanska, probuđena, okrenuta velikom svetu...

Moja mati Sofija bila je kćer jedne "Švabice", jedne od pet-šest visokih i plavih unuka nemačkog "gastarbajtera" u Srbiji, moga pradede Franca Šmita koji je gradio prugu Beograd-Niš. Bio je proleter iz Virtemberga, u Nišu je ostao, oženjen, izrodio decu, "naturalizovao" se. U kući moje babe, Ane, bio sam mali car, kome niko ništa nije zamerao, kome su se ujutro, za doručak, donosili u krevet ćevapi i mekike, koga niko nije pitao kakav je đak, kome su se praštale slabosti.

Radovići, moja rodbina sa očeve strane, poticali su iz jedne lepe kuće u Čačku, pune knjiga, kuće moga dede prote, strogog i dostojanstvenog, oca šestoro dece. Moj otac Uglješa bio je najstariji. Njemu nije bila oproštena "slabost" što je negde u svojoj 12-13. godini naglo popustio sa učenjem i počeo da se "mangupira". Deda nije imao ni nerava ni volje da sačeka da ga to prođe. Izvadili su ga iz gimnazije i poslali na bravarski zanat u Beograd. Naravno, otac je opet brzo postao onaj pravi, ozbiljni i ambiciozni Radović - vredan radnik, koji je usavršio zanat u Minhenu i Beču. Bio je mašinovođa, pa nadzornik lokomotiva, pismeniji od mene, danas, recimo. Ostala njegova braća i sestre bili su fakultetski obrazovani.

Iz knjige Na ostrvu pisaćeg stola

Pročitano 2191 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Dušan Radović - O sebi