Dugo je drugovao s Dučićem. Pričao mi je o njemu oduševljeno i malo maliciozno, kao o srećnijem, u čijem se životu sve raskošno ostvarilo, mada su zajedno pošli iz Mostara. O prvim pesmama, prvim odgovorima uredništva, koje su bojažljivo očekivali. O prvim ljubavima Dučića, kao da ih on nije smeo imati. "Samo ti, Aleksa, nemoj da je gledaš, a ja ću već..." Bio je Šantić lep, vitak kao slika Maksima Bačevića, mladog vojvode, prve žrtve.
Onaj drugi pobedonosno je prošao Italiju, video i sagledao i saznao sve, do dna. Ovaj je ostao. Svako veče ova mesečina, ova plava planina, turska groblja. U mladosti pesništvo kao groznica. Katkad mu se čini kao da mu ovaj Mostar leži na grudima. Nekad bogat, sad siromah - ni voz do Beograda ne može da plati. A i šta će tamo? Treba školovati sestrinu decu. Sad je i na kritike postao ravnodušan, ni podsmeh ga više ne dira: ta sve što je lepo, svud je slabo po svetu.
Iz eseja Slika Alekse Šantića