Da bismo odlučili da li je "Dobro" ili "Nije dobro", imamo jedno veoma jednostavno pravilo: sastav mora da bude istinit. Moramo opisivati ono što jeste, ono što vidimo, ono što čujemo, ono što radimo.
Na primer, zabranjeno je napisati: "Baka liči na vešticu"; ali je dozvoljeno napisati: "Ljudi zovu Baku Veštica".
Zabranjeno je napisati: "Mali Grad je lep", jer Mali Grad nama može biti lep, a nekom drugom ružan.
Isto tako, ako napišemo: "Posilni je dobar", to nije istina, jer posilni je možda sposoban za bezobrazluke koje mi ne znamo. Prema tome, jednostavno pišemo: "Posilni nam daje ćebad".
Napisaćemo: "Jedemo mnogo oraha", a ne: "Volimo orahe", jer reč "voleti" nije pouzdana reč, nedostaje joj preciznosti i objektivnosti. "Voleti orahe" i "voleti našu Majku", ne može da iskazuje istu stvar. Prvi izraz označava prijatan ukus u ustima, a drugi osećanje.
Reči koje definišu osećanja veoma su neodređene; bolje je izbegavati njihovu upotrebu i pridržavati se opisivanja predmeta, ljudskih bića i samoga sebe, to jest vernog opisivanja činjenica.
Iz romana Velika sveska