Na početku romana Dragoslav Mihailović postavlja ugao iz koga želi da čitalac posmatra sudbinu i lik Ljube Šampiona. Ljuba Šampion svodi račune i pita se šta je u njegovoj prošlosti bilo presudno za njegovu čemernu sadašnjost, šta je bio razlog njegovog izgnanstva iz pravog života u svet senki. To je zapravo pitanje o silama koje čoveka vode kuda on neće, pa i do konačnog poraza i poniženja. Život Ljube Šampiona je život u senci, turobna zamena za prošli život na Dušanovcu. On voli svoju ženu Inge i usvojenog sina Arnea, ali kada ga uhvati nostalgija vozi tri dana i tri noći do granice sa Slovenijom, otvori prozor, udiše naš vazduh i sluša naš jezik i potom se vrati "kući".
Odrastanje Ljube Šampiona na beogradskoj periferiji u kojoj vlada zakon jačeg, stradanja oca i brata 1948. godine u političkim previranjima, sudbonosno su oblikovali njegovu ličnost. On sam se navikava na stalno nasilje i shvata ga kao način bitisanja. U životu nema nekih posebnih dilema i deluje po nahođenju i po "zakonima nužnosti i verovatnoće".
Zameranje mangupskom kralju Stoletu Apašu na jednoj igranci zbog dugonoge brucoškinje iz Kragujevca određuje dalju sudbinu Ljube Šampiona. Žrtva nasilja postaje njegova sestra, koja zbog toga izvršava i samoubistvo. Njegova majka doživljava nervni slom i umire, jer se jedan ludak uhvatio devojaka i boksa, a druga dva ludaka politike, a jedino dobro dete joj stradalo. Smrt sestre kod Ljube Šampiona izaziva želju za osvetom i kažnjavanjem krivca. On nema dilema kada je u pitanju osveta i samo čeka pravi trenutak. Ljuba će se osvetiti Stoletu, tada bolesniku od tuberkoloze, a potom će prekinuti sve veze sa sredinom u kojoj je odrastao i emigriraće najpre u Austriju, a potom u Švedsku. Njegov obračun sa Stoletom Apašem je poslednji čin kojim je bio vezan za istinski život i ljudske odnose. Posle toga njegovom sudbinom upravljaju nepredvidljivi zakoni iracionalnog zbivanja.
"Naknadni" život Ljube Šampiona, kao emigranta u Švedskoj samo pokazuje u kolikoj meri je taj unutrašnji lom u njemu bio dubok i do kog stepena su pomerene granice svih vrednosti za koje se zalagao čitavog života. Odbačen i usamljen, Ljuba šampion ima jedino svoje uspomene, a emigrantski život za njega je samo privid i varka. On živi životom promašenih ljudi koji nisu izbegli tragičnu sudbinu nesporazuma, odbačenosti, samoće i zaborava. Njegov obračun sa životom nije ciničan, kao što ni njegova vera u život, nije ni naivna, ni podložna iluzijama. U njegovoj nesrećnoj sudbini provejava životna snaga sa kojom odvažno nosi svoje ljudsko i sudbinsko breme.
Završna rečenica romana kazuje da Ljuba Šampion svoj život u Švedskoj doživljava kao konačno izgnanstvo iz zemlje za kojom će zauvek čeznuti. Tako roman Kad su cvetale tikve, Dragoslava Mihailovića postaje i univerzalna priča savremenog čoveka koji na bespuću života i istorije provodi život lutajući putevima koji ne vode nikuda. Bez svoje autentične okoline, bez snage da se dela, savremen čovek postaje samo puka igračka sudbine, veran jedino istinama i vrednostima koje su u osnovi njegovog ponašanja i njegovog shvatanja sreće.