Pogled koji mi je uputio pripadao je tužnom čoveku kome je sećanje donelo slike lepih dana, a zatim ih pokrilo. Glasom u kojem je treperio očaj reče: "Kad čovek izgubi dragog prijatelja, oko sebe će naći mnoge druge i utešiti se. Ako izgubi novac i malo razmisli, videće da će posao koji je doneo novac doneti isto toliko i zaboraviće. Ali ako se izgubi spokoj, gde da se nađe i čime nadomesti? Smrt pruža ruku, snažno šamara i osećaš bol. Međutim, nema dana da ne osetiš dodir prstiju života i osmehuješ se, raduješ. Sudbina dođe iznenada, posmatra te okruglim, jezivim očima, hvata za vrat oštrim kandžama, baca na tlo, gazi gvozdenim nogama i odlazi nasmejana. Zatim se odmah vraća uz kajanje i traženje oproštaja, podiže te svilenim šakama, peva pesmu nade i donosi ti dobro raspoloženje. Brojne nesreće i bolne nevolje koje dolaze sa senkama noći nestaju ujutro pred tobom. Osećaš se odlučnim, veran si svojim snovima, ali šta bi uradio kad bi ti sudbina bila voljena ptica koju hraniš zrnevljem duše i napajaš svetlom svojih očiju, na grudima joj kavez i gnezdo od srca praviš, kad gledaš svoju pticu i prekriješ joj svojom dušom perje i ona pobegne od tebe i odleti iznad oblaka, zatim se spusti u neki kavez bez nade da će ikad da se vrati? Šta bi ti uradio i gde našao utehu? Kako bi oživeo nadu?"
Iz priče Varda al-Hani (zbirka priča Pobunjeni duhovi)