I onda? Jačina zvuka sve više slabi, a najzad i utisak “koji je u očima ostao od onoga od čega su morale da se odvrate, lagano i neprekidno. I vremenom ne ostaje ništa.“ Bilo kad, s vremena na vreme, iz tog strujanja izroni po koja slika, ističući se u njemu tako blistavim bojama kao ono zbog čega se očajava. Prošlost: detinjstvo, mladost, bol koji je već davno mrtav ili nije mrtav, delić proleća, delić zime, leta - kojega? -, ono što je čoveku bilo najdraže. Ukrštaju se šljunkovite putanje i staze, grobovi rođaka i najmilijih, sve zamračuju ljudi što nose mrtvački kovčeg žene, kočijaši što tovare burad, službenici pivare, radnici fabrike sira, jedna slomljena grana ispred roditeljske kuće, strah koji vodi pravo u jezero. Ma kako da je zdrav i krepak, čovek se razboli od sticaja raznih slučajeva i okolnosti. “Sve na zemlji je u stvari samo svest o samom sebi.“ Nije teško jedno fantastično biće kao što je čovek sačuvati za njegove sposobnosti. Uspomena je samo jedna naklonost. “Ako to nije, ona onda sve ubije, razori čak i ono najčvršće u čoveku.“ Uvek joj stoji na raspolaganju ludilo, radost, zadovoljstvo, inat i neznanje, vera i bezverje. “Ona je jedino uživanje koje je jače od smrti.“
Iz romana Mraz