"Kažu mi. Mogu da osetim, dabome, ali nije to isto."
"Znači, vi nikada - ?" počeh ja, pa zastadoh zbunjeno.
"Nikad otkako pamtim. Kažu mi da se to dogodilo kad mi je bilo samo nekoliko meseci. Ipak, mora da se nečega sećam, jer kako bih inače mogla sanjati o bojama. U snovima vidim svetlost i boje, ali nikada ne vidim njih. Samo ih čujem baš kao i kad sam budna."
"Teško je videti lica u snovima. Izvesni ljudi mogu, ali većina nije time obdarena", nastavio sam pogledavši gore prema prozoru, gde je dete stajalo skoro sakriveno.
"I ja sam o tome čula", složi se ona. "A kažu mi i da čovek nikada ne vidi u snu lice mrtvaca. Je li to tačno?"
"Pretpostavljam da jeste - kad o tome malo bolje razmislim."
"A kako je s vama - s vama?" Slepe oči okrenuše se k meni.
"Ni u jednom snu nisam video lica svojih preminulih", odvratio sam.
"Onda znači da je to isto tako loše kao i biti slep."
Iz pripovetke Deca