U pesmi U pepeljari Vasko Popa slika scenu na kojoj život igra svoju složenu, dramatičnu ulogu. On peva o "majušnom suncu sa žutom kosom od duvana", koje se polako gasi u pepeljari na stolu, dok "krv jevtinog ruža doji mrtve trupce čikova". Svet malih detalja u pesmi je personifikovan i podseća na malo bojište. Tako u punoj pepeljari "obezglavljena drvca čeznu", a "zelenci od pepela njište". Još jedna cigareta je upaljena u ogromnoj ruci čoveka, koja kao da pristiže iz dalekih visina, a njeno "žarko oko nasred dlana vreba na vidiku". Poslednjim stihom ističe se trajanje života uprkos borbi koji ga uvek ispunjava.