Artnit

Subota, 12 Novembar 2016 12:18

Halil Džubran - O muzici Istaknut

Konstantinos Partenis - Muzika Konstantinos Partenis - Muzika

Muzika prati naš duh, nosi nas kroz život, deli naše tuge i radosti, sreću i nesreću. Ona je svedok naše sreće, blizak rod u našoj bedi.

Novorođenče dolazi na svet. Dočekuju ga babica i rodbina radosnom pesmom. Pozdravlja ih plačem kada ugleda svetlo, uzvraćaju mu klicanjem, kao da muzikom nastoje da preteknu vreme, kako bi bio upućen u nebesku mudrost.

Kada dojenče zaplače, prilazi mu majka i nežno peva. Prestaje da plače, uživa u majčinoj pesmi koju je blagost ispevala, i zaspiva. Majčina pesma uspavljuje i dete sklapa oči. U njoj je spokoj i zato je još lepša. Spokoj rasteruje zebnju i puni pesmu čarolijom majčinog daha sve dok dete ne savlada san, zaspi, i duša odleti u svet duhova. Dete ne bi zaspalo ako bi majka govorila kao Ciceron ili čitala Ibn Farida.

Saputnica se bira i dvoje brakom postaju jedno, u skladu sa oporukom koju je mudrost još na početku ispisala na njihovom srcu. Okupljaju se rodbina i prijatelji, pevaju i muziku uzimaju za svedoka kada se brak ljubavnim veseljem veže. Na dan venčanja ona se pokazuje kao svečani, ali prijatni glas, glas koji slavi Boga u onome što je stvorio, glas koji budi zaspali život da bi se pokrenuo, proširio i ispunio zemlju.

Kad nastupi smrt, poslednji čin životne priče, čujemo tužnu muziku. Ispunjava prostor utvarama žalosti u tom bolnom času, kada se duša oprašta od ovog lepog sveta i pliva morem večnosti, napuštajući svoj materijalni kostur na rukama onih koji oplakuju, uzdišu u tužnim pesmama i tu materiju pokrivaju suzama. Opraštaju se pesmama koje govore o gubitku, pesmama koje znače jad i žalost. Pesmama koje žive sve dok je praha na zemlji. I kad nestanu, njihova jeka ostaje u ćelijama, sve dok postoji sećanje na onoga koji je otišao.

Iz eseja O muzici (knjiga Glas učitelja)

Pročitano 3037 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Halil Džubran - O muzici