Zagledao sam, tu i tamo, ne bih li slučajno ponovo ugledao malog Andrea... Jedan trgovac mi je rekao da nije više kod Berlopovih... Radi u Santijeu... Zaposlio se kao momak... Nekoliko puta učinilo mi se da sam ga video pod arkadama... Prevarim se!... Nije to bio on!... Možda više nije onako ostrigan?... Možda nema ćubu, kao u ono vreme... Možda više nema ni tetku!... Sigurno negde jurca za svojim parčetom hleba... i zadovoljstava... Možda ga nikada više neću videti... Možda je zauvek otišao iz mog života... i ušao u priču, njegovo telo i njegova duša... Ipak je to strašno... Bili smo veoma mladi kada smo se prvi put sreli... Ljude pogubimo po putu!... Stare drugare više nikada ne sretnemo... Nikada više... Iščile kao snovi... Završeno... Nestanu... I mi ćemo otići... Jednog dana koji je još daleko... ali će neminovno doći... Odneće nas ista bujica koja nemilodrno nosi stvari, ljude i dane... Oblici prolaze... Nikada se ne zaustave... Nikoga od ovih govnara, ovih službenika, radoznalih prolaznika i šmiranata koji sada ispod arkada šetaju cviker, tašnu ili kuče na uzici, nikada više neću videti... Svi su već prošli... Nastaviće da žive u nekom snu zajedno sa ostalim svetom... Pridružiće mu se... Neće ih više biti... Tužno je to... i sramno!... Dok nedužni ljudi promiču pored izloga... u meni narasta neodoljiva želja, drhtim od panične potrebe da skočim preko svih njih... Da stanem ispred njih... Da ih primoram da se istog časa ukopaju. Okešao bih im se za odelo... Samo gluperdi kakva sam bio ja tako nešto može pasti na pamet... Da zadrži ljude... Nikuda da ne mrdaju!... Stanite!... Ne idite nikud!... Učvrstite se za ovo ovde mesto!... Jednom zanavek!... Da vas ne gledam više kako odlazite.
Iz romana Smrt na kredit