Sergej Jesenjin u poemi Crni čovek slika večnu borbu između dobra i zla koja je postojala u njemu celog njegovog kratkog života. Ova poema je i prikaz njegove lične drame i simbolični prikaz borbe čoveka protiv sebe kao svog sopstvenog neprijatelja.
Poema Crni čovek počinje uzvikom "prijatelju moj, prijatelju moj", koji se ponavlja više puta u strofama, a zatim nastavlja sa priznanjem pesnika "bolestan sam mnogo, mnogo". On ne zna odakle mu dolazi bol. Ekpresivnim metaforama slika nesanicu, glavu poredi sa pticom koja teži da odleti i kaže "glava moja maše ušima", a njene noge oko njegovog vrata "gube sve više moć". U takvoj noći do njega dolazi i sedne na krevet misteriozni crni čovek, koji se može tumačiti kao alter ego pesnika, još jedno njegovo "ja". Crni čovek "vuče prstom po odvratnoj knjizi" i čita mu život "zadajuć duši tugu i strah". On kaže da je "poeta s nevelikom al' živahnom snagom" živeo u "zemlji najodvratnijih hulja i šarlatana" i bio avanturist. Poeti sreću nije donela žena "od preko četeres leta", koju je voleo, i crni čovek tvrdi da je sreća samo "veština uma i ruku", a da "veliku muku zadaju skrhani i lažni gestovi", i "biti nasmejan, prirodan i tih, najveća je umetnost na svetu". Pesnik odbija priču crnog čoveka, koji je za njega odavno "mrzak, ozloglašen gost". U nemogućnosti da zadrži bes i ljutnju, on pokušava da uništi prokleti pandan crnog čoveka, baca svoj štap na njega. U poslednjoj strofi pesnik stoji sam ispred razbijenog ogledala, s cilindrom na glavi. Ogledalo simbolično predstavlja provodnik ka drugim svetovima koji vode osobu od stvarnosti prevare demonskog sveta u kojem i dalje ostaje crni čovek.