Vuk Stefanović Karadžić je pripovetke najčešće dobijao od varošana. Od pedeset pripovedaka, koliko ih ima u zbirci Srpske narodne pripovetke, samo deset je sam čuo na izvoru, u patrijahalnoj sredini; osam u detinjstvu u Tršiću, a dve od hajduka, pesnika i ustanika Tešana Podrugovića.
Pripovetke koje su kružile po varošima južne Ugarske su postale u punom smislu narodne tek kada ih je Vuk strogo književnim postupkom, vratio u njihovo prvobitno stanje i ispričao ih kao idealan seljak pripovedač. On je izbacio iz njih gradski kolorit i malovarošku razneženost. O značaju ove zbirke Vuk u oglasu za pripovetke, kaže: "Kao što su pjesme, ugled jezika naše narodne poezije, tako će ove pripovijetke biti ugled narodnoga jezika u prozi".
Vuk Stefanović Karadžić je pripovetke podelio na dve grupe: ženske, bajke, "one u kojima se pripovijedaju kojekaka čudesa, ono što ne može biti", i muške, "one u kojima nema čudesa, nego ono što se pripovijeda rekao bi čovjek da je zaista moglo biti".
Bajke u Srpskim narodnim pripovetkama su književno delo trajne umetničke vrednosti. Zlatna jabuka i devet paunica, Međedović, Pepeljuga, Čardak ni na nebu ni na zemlji, Aždaja i carev sin, Đavo i njegov šegrt, Stojša i Mladen, Nemušti jezik, Divljan, Zlatoruki ovan, Devojka brža od konja zauzimaju posebno mesto u srpskoj književnosti.
U Srpskim narodnim pripovetkama pripovedanje Vuka Stefanovića Karadžića je široko i epsko, slikovito i anegdotsko u isti mah. Narodnim rečima se kazuje jasno i kristalno, a opet zgusnuto, kondenzovano i bez ijednog suvišnog izraza.