Na početku pesme Umorna pesma, pesnik se suočava sa svetom u kojem nestaje strah i pesma. On stoji sam i nalik je na drvo "sa obranim plodom" i u njemu "mre u zglobu volja da se makne s mesta". Zato se pita: "Šta da radim s rukom i u njoj sa slobodom? A, onda shvata da pesme ne leče nikog, a svoje tvorce truju. Pesnik je ostao sam u mraku iako je dan, dok mu "gavranovi krišom mozak kljuju". U njemu se javlja sumnja u svrhu pisanja poezije. Pesme iskazane u veliko uvo sveta vetar nerazumevanja vraća svom izvoru. Svet je gluv, a pesnik nemoćan, i zna da mu se približava praznina, a smrt i ćutnja će uskoro da rimuju pesmu kojoj se obraća na kraju i traži da reči pesme izdrže još malo.