Pokušao je Aljoša da se približi jednoj firmi, pa drugoj - kao spoljni saradnik - i kakav je to odvratan, prazan osećaj besmisla. I dati svoj život za takvo brbljanje, “hvatati zjala“ ne nadajući se nikakvom stvaranju - nije moguće? Pa ipak, u današnje vreme ne može se drugačije. Moglo se samo pretvarati, kao drugi partijski činovnici - ranije nedostupni, nalik na okamenjene čuvare “narodne imovine“ - a odjednom su se pretvorili u svoju suprotnost - vredne, obazrive, trude se da izvuku korist, da otimaju, i hvale se na sva usta.
A onda te berze, berze svuda, kao pečurke. Kada je prvu video, Aljoša je bio začuđen, stalno ga je bolela glava: brokeri, preprodavci, hazardni prekupci i prodavci vaučera, hartija, valute, svetlucave table, natpisi koji se brzo smenjuju - i svi nekuda jure (i još svako čuva svoj kofer-diplomat - zar neće posle pojuriti za nekim srećnikom i prilepili se uz njega) - kako se uopšte tako može živeti?
Iz pripovetke Prelom