Ne bi li postigao taj cilj, koji je don Felipe Dijas smatrao za plemenit koliko je to i neprikosnoveni cilj spasavanja duše, prvo je Orasija morao da izleči od glupe i detinjaste želje da predmete predstavlja pomoću boje koju razmazuje preko daske ili platna. Budalaština! Hoće da ponovi Prirodu, kad nam ispred nosa stoji sama samcata Priroda! Kome može pasti na pamet takva besmislica? Šta je slika? Laž, kao pozorište, predstava bez reči, i ma koliko lepo da neko naslika nebo, ono nikad ne može da se uporedi sa samim nebom. On je umetnike smatrao za zamlate, ludake i krivotvoritelje, i jedina je korist od njih u tome što troše po prodavnicama kupujući opremu za svoj zanat. I još su bedni uzurpatori božanske moći, vređaju Boga kad hoće da mu podražavaju, stvaraju fantazme ili predstave stvari koje samo božansko delo može poznavati i stvarati, i zbog tog zločina bi najtoplije mestašce u Paklu moralo biti njima namenjeno. Isto je tako don Felipe prezirao i glumce i pesnike; ponosio se time što nikad nije pročitao nijedan stih ni video pozorišnu predstavu; a dičio se i time da nikad nije putovao, ni vozom, ni u diližansi, ni na taljigama; da je iz radnje izlazio samo da ode na misu ili da obavi neki hitan posao.
Iz romana Tristana