U prvoj poetskoj celini pesme Jasika prikazana je mrtva atmosfera obojena tugom. Pesnikovu pažnju privlači "nad krovovima nebo sivo", pod kojim se naslućuje prisustvo očajnog čoveka koji iskazuje viđenje svog života, dok kako kaže pesnik "izmaglica vlažna luta i ko prozračno meko tkivo pokriva pravce moga puta". Na omorini se u mrtvoj tromosti izjednačuju ljudi, zveri i bilje i "sve se mrtvo čini". Samo jasika svojom visinom odudara od okoline, treperi i otima se iz opšte obamrlosti. Pesnik je podstiče u sve jačem nastojanju da se s njom identifikuje: "Treperi samo, o jasiko". Izvor njenog stalnog treperenja je nejasan i niko ga neće otkriti ni razumeti, ali pesnik ipak potpuno shvata smisao treperenja. Tako treperenje jasike postaje simbol neumitnog života, "jačeg od smrti i od boga". Apostrofirajući jasiku pesnik kao da i sam želi da zatreperi životnim impulsima i suprotstavi se pretnji smrti.
Opčinjen jasikom pesnik razmišlja o svom životu i jadima koji su stigli sa bolešću. Zato on u pesmi Jasika kaže: "Na bolove sam davno sviko, sa jadom živim kao sa drugom". On se divi snazi jasike, sluti svoju skoru smrt i gleda na nju sa čežnjom i sa tugom, jer se u njemu probudila iskonska ljubav prema životu. Ali, treperenje jasike kao da govori da se život uvek nastavlja na našim potomcima i potomcima drugih ljudi i da to treba da nas čini srećnim.