Svaki put bi izlazio iz kupatila s osećanjem da je, uprkos svemu, život dostojan življenja. I zato nikada nije prestao da ga slavi, otkad mu je - pre koliko li to beše? - palo na um da pretvara ono što za obične smrtnike beše rutina koju su sprovodili bez ikakve svesti, kao mašine - pranje zuba, ispiranje usta i tome slično - u jedan rafinirani domaći posao kojim je od sebe, pa makar i samo u prolaznom, kratkotrajnom času, gradio jedno savršeno stvorenje.
U mladosti je bio predani pobornik Katoličke akcije i snevao da promeni svet. Ubrzo je shvatio da, kao svi kolektivni ideali, i taj beše tek jedan nemogući san, osuđen na propast. Njegov praktični duh ga je naveo da ne traći vreme vojujući bitke koje će pre ili kasnije izgubiti. A onda je pretpostavio da je ideal savršenstva možda bio dostupan usamljenom pojedincu, suzbijenom na jednu ograničenu prostornu (čistoća, telesno zdravlje, na primer, ili erotska praksa) i vremensku sferu (metodična pranja i noćna šepurenja pre spavanja).
Iz romana Pohvala pomajci