Čestitost je bila njegov kapital... i on je skidao s njega zelenaške kamate.
Čestitost mu je davala pravo da bude nemilosrdan i da ne čini nezakonita dobročinstva; i on je bio nemilosrdan - i nije činio dobročinstva... jer dobročinstvo po zakonu - nije dobročinstvo.
Nikada se nije brinuo ni o kome, izvan vlastite - tako primerne - osobe, i iskreno se uzbuđivao ako se i drugi isto tako usrdno nisu brinuli o njoj!
Ali, istovremeno, on nije sebe smatrao egoistom - i više od svega upravo je mrzeo i gonio egoiste i egoizam! Nego šta! Tuđ egoizam smetao je njegovom sopstvenom.
Ne nalazeći kod sebe ni najmanje slabosti, on nije shvatao, nije dopuštao ničije slabosti. On uopšte nikoga i ništa nije shvatao, jer je bio sav, sa svih strana, odozgo do dole, spreda i pozadi, okružen samim sobom.
On čak nije shvatao: šta znači praštati? Sebi samom nije imao prilike da prašta... Zašto bi imao da prašta drugima?
Pred sudom sopstvene savesti, pred licem sopstvenog boga - on je, to čudo, taj izrod vrline, dizao oči u vis i čvrstim i jasnim glasom obznanjivao: "Da, ja sam dostojan, ja sam moralan čovek!"
On će ponoviti te reči i na samrtnoj postelji - i ništa čak ni tada neće zadrhtati u njegovom kamenom srcu, u tom srcu bez mrlje i bez pukotine.
O nakaznosti samozadovoljne, neumoljive, jevtino stečene vrline - ti si, bezmalo, gnusnija od otvorene nakaznosti poroka!