Ali uvek je ugodno ponovo te naći ujutro i čuti: "Kakva sreća, još jedan dan, kakvo čudo." Da, još jedan i ti u mom zagrljaju dok se budiš gledajući me svojim jutarnjim očima; te tvoje prozirne oči. Tokom dana tvoje oči menjaju boju, produbljuju se, izoštravaju, a kad se uzbuđuješ, promene hiljade izraza. Kasnije, tokom dana tvoje se oči opet menjaju: guste zavesice, poluotvorene kad lažeš, okrugle kao sunca kad ljubiš, široke kad razmišljaš, i te tvoje oči što su kao skalpeli kada ti po ko zna koji put pripovedam svoj život, uvek se vraćajući poput zrake svetla što se odbija, dok bljujem svoje sjajne ispovesti nad koktelom od rakova u onoj restaruraciji u Centralnom parku, gde ponekad zajedno obedujemo i tako sebi dočaravamo da smo neke druge osobe a ne one koje navika od nas čini. Navika koja brusi spoljnu hrapavost, ali struji unutar nas, radi kao crv, te u najneočekivanijem trenutku ljuska popušta, a unutra za nas ostaje praznina, jer je već sve bilo izbušeno.
Iz priče Koktel od rakova