Znamo da, kada se zaljubimo, vreme prestaje da postoji, a znamo i da vreme može da se ponavlja, tako da možeš čitavog života biti zaglavljen u jednom jedinom danu.
Znamo da vreme nije samo vreme, nego je i aspekt kretanja i prostora. Zamisli dva dečaka, recimo tebe i mladog Packa, i recimo da obojica imate savršeno usklađene ručne satove i da oba savršeno mere vreme. A sad zamisli da onaj letnji mangup Packo ostane na istom mestu, recimo baš ovde, punih sto godina, a da ti trčiš, bez odmora, isto punih sto godina. Na kraju tog veka, vaši satovi su savršeno radili, ali tvoj sat će kasniti šest ili sedam sekundi u odnosu na njegov.
Ima među nama i takvih koji nauče da žive samo u trenutku. Za takve ljude prošlost nestaje, a budućnost nema značenja. Postoji samo sadašnjost, što znači da su dva od tri Alima višak. A ima i takvih među nama koji su uvek zarobljeni u jučerašnjici, u sećanju na izgubljenu ljubav, ili na dom iz detinjstva, ili na neki strašan zločin. A neki ljudi žive samo za bolje sutra; za njih prošlost prestaje da postoji.
Iz romana Luka i vatra života