Jedna od najlepših pesama Đure Jakšića je Ponoć iz lirskog triptiha Na Liparu. Ponoć je pesma o viziji ponoći i tihog tkanja "što pauk veze žicom tananom-nad onim našim crnim tavanom". I tu je slikovito dato simboličko tkanje života, tajanstveni hod vremena koje protiče, noseći sobom ponoć i njene senke. Ponoć taj zagonetni čas pun mira mirnih, i pun nemira nemirnih inspirisao je Đuru Jakšića u ovoj pesmi.
U gluvo doba noći pesnik je budan. Misli su rasterale san. Tišina koja je ispunjena jezom prekida šum. Ispunjen gorčinom i pesimizmom pesnik se pita šta prekida čari i strahove ponoći. Javlja se duh njegove majke kao kontrast njegovog raspoloženja, straha, očajanja i duboke patnje. On se ispoveda duhu svoje majke koji mu u noći dolazi da vidi kako mu je dole na zemlji. Njegova ispovest je lirska puna dubokog bola i snažnih emocija. Kroz stihove ispovesti prepliću se snažna osećanja gorčine, pesimizma i tuge zbog nepravdi koju su mu učinili ljudi i njihova zloba. U svetu kakvog ga vidi pesnik samo je zlo: "Svet je pakostan", pun zlobe i zavisti, laži i podlosti, laskanja, izdajstva i nevere. Pesniku su srce cepali ljudi, mnogu je "gorku čašu popio", mnogi je "komad suzom topio". Na tren pesnik se odvaja od surove stvarnosti, ali se brzo vraća. Saznanje o fiktivno ostvarenom dijalogu sa duhom svoje majke stvara u pesniku još snažnije osećanje jada i tuge.
Pesma Ponoć je duboko iskrena. Ona je puna života koji jauče i plače i u bolu besni, ali kroz nju struji i neka toplina i svežina. Svojim lirskim slikanjem tragičnog doživljavanja života ona i danas tako snažno deluje. Jer, nešto se dobro, blago, plemenito toči neiscrpno iz nje.