Neko neznano osećanje, koje nije od ovog sveta, obasjava ih. Obasjava ih po svojoj volji, te nam se ukazuju sjajni oni koje smo tamo videli u tami, a tamni oni koje smo ostavili u svetlosti.
Neka neizmerna i čudna dolina je prošlost i ništa u njoj ne možemo izmeniti, ni dodirnuti rukom. U svojoj svetlosti, i tami, ona nam propušta ruku, kroz svoje oblake, mekše od praha, a koji nisu više onakvi kakve smo ih videli i ostavili.
Tako se putniku javlja i zemlja kojom je prošao čudna i promenjena. Ne ona koju je gledao očima svojim.
Dok neka milovana, blaga glava, i neko ljubljeno vitko telo, s pravim stasom i vanrednim kolenima, prolazi bez lepote i moći, dotle neko drugo biće, uzeto olako, brzo ispijeno, prilazi sad drhtanjem munja, telesnom lepotom ružičastih kameja i snagom, pod kojom se u u sećanju cvili.
Iz eseja Naša nebesa