O, kako me vređa do dna duše kad čujem kakvog plećatog, razbarušenog klipana kako u dronjke cepa neku strast, da bi cepao uši najjeftinijoj publici u pozorištu koja nije ni za šta drugo nego za nerazumljive pantomime ili za galamu. Voleo bih da išibam takvoga dripca koji želi da prevaziđe i samoga Tergamanta; takav bi dripac nadirodio Iroda. Molim vas, izbegavajte to... Ali, nemojte biti ni suviše krotki, već neka vas uči vaše rođeno osećanje mere; udesite radnju prema reči, a reči prema radnji, i starajte se naročito da nikada ne prekoračite granice prirode. Jer svaka takva preteranost promaši cilj glume čiji je zadatak u početku i sad bio i jeste da bude, tako reći, ogledalo prirode: da pokaže vrlini njeno rođeno lice, poroku njegovu rođenu sliku, a samom vremenu i biću sveta njegov oblik i otisak. Sad, ako se u tome pretera, ili ne dotera, neznalice će se možda smejati, ali će pametnima biti vrlo mučno. A sud ovih, ako dopustite, mora pretegnuti čitavo pozorište prvih. - O, gledao sam igru nekih glumaca, i slušao druge dok ih hvale, i to vrlo mnogo, pa da se ne izrazim prostački, nisu imali ni naglaska krštene duše, ni hoda krštenog, ni nekrštenog, ni čovečjeg; nego se to mlatilo i urlalo, da sam pomislio da je kakav nadničar prirode napravio ljude, a nije ih napravio dobro, tako da su nakazno podražavanje čovečanstvu.
Iz drame Hamlet, III čin