Kako to sve bono dira i prija uzdrhtaloj, razdraganoj duši kao meka mjesečeva svjetlost kad se u mirišljavoj ljetnoj noći razlije po obamrlim brdima i ćutljivim dolinama, kroz koje jednoliko šušti voda, a otud iz mrke jelove šume dopire potmulo šaporenje i nekakvi nerazgovjetni, duboki uzdasi! Sva su se sjećanja stišala na dnu duše, pa odatle, u tople vedre dane, snažno zamirišu kao uvela kita miloduva, predišući slatkom tugom za burno prohujalim dobom delijanja i ašikovanja.
Sve prođe i minu. Samo ga još zapahnjuje mirisni, slatki dah sjećanja i uspomena na prošle dane. I kad sunce zalazi, i kad se, iznad modrih planinskih ovršaka polagano uzdižući, rađa, uvijek ga to na nešto podsjeti, i njega oblada tuga i nasrtljiva, plamena čežnja za nečim nejasnim i rastegljivim kao dah. I duša se skupi da potajno, nečujno zagrca i propišti za danima punim punim svjetlosti, mirisa i zelenila, za danima koji se neće nikada, nikada vratiti.
Iz pripovetke Kroz svjetlost