Koliko puta nastrada intelektualno i moralno darovito dijete samo poradi svoje djetinje lakoumnosti, gdjekada poradi svoje bezazlenosti, jer se ne zna sakriti ili neće da se sakrije. Naivno je pa drži da će i drugi suditi o njegovim pogreškama ne podavajući im važnosti, kao što im je ni ono samo ne podaje... A drugi može da bude tupoglav, pun zlobe, zaražen kojekakvim potajnim griješenjem... ali vješto se skriva i prolazi pred birokratskim uredom škole dobro. A takvi, Dorčiću, kad svrše škole, to su vam konopci iz kojih se plete bič naroda... Tko je kriv? I ja i profesori... svi smo krivi. A nama je kriv uređej škole, kakav je danas. I tu vladaju stalni propisi kao što je npr. kod carinskog ureda određena carina na koju robu, ili poštarskoga ureda pristojba prema vrsti pisma i pošiljke... Mnogo je djece, profesor i ne može uz najbolju volju da zagleda u jezgru. K tome naš strah za disciplinu i red u zavodu! A bez toga dvoga ne možemo da pomislimo školu... pa se iz samoga straha odreže često od škole koje udo samo poradi nedužnih prišteva, a mnoga uda otrovne krvi, ako ne izbace na vidjelo čirove, ostanu netaknuta..."
Iz romana Tito Dorčić
