Artnit

Nedelja, 09 Februar 2014 18:18

Rafina avlija Istaknut

Ištvan Varga - Siromašan čovek Ištvan Varga - Siromašan čovek

Isak Samokovlija je u Srpskom književnom glasniku 1927. godine objavio svoju prvu pripovetku Rafina avlija. U njoj jednostavno i prirodno piše o jevrejskoj sirotinji, i oblikuje veoma reljefno glavni lik Rafe, čoveka koji ništa nije postigao u životu, nikoga nije imao i živeo od milostinje drugih. Pišući o Rafinom umiranju on razmatra univerzalna pitanja o ljudskoj egzistenciji, o životu i smrti.

Junak pripovetke Rafina avlija je stari ubogi siromah Rafo. On je imao svoj dobro utrven put, i samo na početku u njemu je bilo nejasnih želja i planova. Kada su mu umrli roditelji, našao je radost i volju za život u molitvama u kojima se ističu sopstveni gresi. Posle sledećih neuspeha i nesnalaženja, kada mu propada ženidba i polako nestaju bilo kakva interesovanja i zanimanja Rafo nalazi svoju ravnotežu, svoje pomirenje sa sobom i svim oko sebe. Njegov život postaje "jednolik, stalan i siguran". Išao je u hram, molio se Bogu, od svojih sugrađana primao milostinju koja mu je bila dovoljna za njegove nevelike potrebe. Bio je sasvim miran, i smatrao je da je sve u redu, i da je sve kako treba. Celokupnu snagu svoje ljudske duše utrošio je u praznom trajanju i život mu je prošao uzaludno. U njemu nisu postojale protivrečnosti, koje bi ga gonile na borbu i akciju, na otpor i pobunu. I te godine, bez ikakvog razloga i povoda, bez velikih životnih uspeha bile su "najlepše u njegovom životu".

Rafin život je na neki način bio ispunjen, oduhovljen. U sredini u kojoj je proveo svoj život živela je sirotinja, bezazleni i prostodušni ljudi raznih vera, koji su saosećali jedno s drugim, i učestvovali u tuđim radostima i nevoljama. Tako je i Rafa bio okružen njihovom pažnjom i ljubavlju, i oni su ga na svoj način uvažavali.

Rafin život je tekao mirno kako treba, i kako je Bogu drago, dok neki ljudi nisu bezobzirno prodrli u njega i poremetili njegovu harmoniju. Pijani crevar Tinco mu je slučajno otkrio bezdušnu šalu grubih ljudi, i da je neko hteo da izvuče koristi iz njegove smrti, pa mu je osigurao život. Ovo saznanje se sručilo na njegovu glavu kao iznenadni udarac maljem. On shvata da postoje ljudi koji zbijaju šalu sa tuđim životom i smrću, koji mogu da se raduju tuđoj smrti, čak i da je žele, očekujući svoju korist od nje. Ojađen, Rafo je stao pred svog Boga i pitao da li želje ovih ljudi mogu da se ostvare, a njihove molitve budi uslišene, iako se mole za njegovu smrt. Verovao je i dalje da samo Bog može odrediti kada će ko umreti.

Pomisao na skoru smrt je odjednom promenila ceo Rafin život. Nad njim se nadvila senka smrti, koja je donela prazninu i tišinu i u njegovu avliju. On se odupire smrti, i traži od svog Boga pravdu i milost, jer veruje da je pravda na njegovoj strani, želi i očekuje da se ona izvrši. Smatrao je da je živeo onako kako to Bog hoće i kako, zapoveda, da nije nikome učinio nikakvo zlo, čak ga nije ni poželeo. Ako nije činio ni dobro, to je zbog toga što nije mogao da ga čini, a i to je bilo po Božjoj volji.

Rafo se skrušeno povlači, i obraća se molitvom Bogu, kao što je uvek činio, potpuno se prepuštajući. Međutim, nagrada za njega je i ovog puta izostala, molitve su bile uzaludne. Stari Rafo umire od bolesti i starosti, jer je došao njegov red, kao što će doći red i svih ostalih ljudi.

Pročitano 53804 puta Poslednji put izmenjeno Sreda, 04 Mart 2020 11:56

Srodni članci

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Rafina avlija