Artnit

Sreda, 22 Januar 2014 19:33

Jovan Jovanović Zmaj i Ruža Ličanin Istaknut

Godine 1861. Jovan Jovanović Zmaj upoznaje se sa Ružom Ličanin i između njih se tada razvija ona nežna ljubav koja će se završiti brakom. On je doživeo lepu ljubavnu idilu široke skale: oženio se voljenom devojkom, ali je u bračnom životu doživeo čitav niz nesreća: poumirala su mu sva deca (njih petoro), a i još mlada žena. Ljubav i nesrećan porodični život su ga inspirisali za ciklus pesama Đulići i Đulići uveoci, neku vrstu pesničkog dnevnika o njegovom intimnom i porodičnom životu.

U prvim pesmama iz ciklusa Đulići, Jovan Jovanović Zmaj opeva svoju ljubav prema mladoj devojci, Ruži Ličanin i postepeni razvoj te ljubavi. To je više duhovito nego neposredno slikanje ljubavničkih uzbuđenja, traženja i razaznavanja. U svom prvom pismu voljenoj devojci 1861. godine on piše o svojim osećanjima:

Mila gospođice Ružo!

Uvek sam se čudio, kad je ko pismo pisao tamo gde bi se rečima izraziti mogao; sad vidim da nisam imao pravo. Sad najbolje vidim da ima stvari, koje se ni rečima ni pismom dovoljno kazati ne dadu, a zatajati, prećutati nikako.

Vi, čitajuci sad ovo pismo ili ste se namrgodili ili ste se možda malo zastideli osečajući, da vam sasvim nepovoljno nije. Ako se mrgodite, derite pismo taki, milim Vas; nemojte dalje čitati, što i da znate gde pomoći ne možete, poderite ga taki, ne zaboravite, da ste ga ikad dobili, zaboravite sasvim, Vi ćete lako a ja ću kako uzmogu. Ali ako ga poderali niste, ako ste (ne samo iz ljubopitstva) i na ovu stranu prešli to sedite, pa mi napišite da li je Ružino srce sasvim njeno, pa ako je i ako ja Ruži sasvim nemio nisam, ako bih mogao i miliji biti, ti mi šaljite brzo to nekoliko reči, da ih poljubim onako, kako se samo evanđelje ljubi.

Da znam da ćete Vi ovo pismo iole rado čitati, pustio bih srcu na volju, ali onda bih Vam imao toliko napisati i kazati da u vašu šatulu zaista ne bi stalo. Od kako znam, cveće sam oduvek voleo, zato što je lepo, dobro i nevino, što miriše, što se njime čovek nakiti i ponositi može, ali nikad još nisam toliko, tako slatko i ozbiljno o cveću mislio i sanjao kao sad, i to o ruži i o ruzmarinu.

Vi ćete možda ovo pismo gospođici sestri, možda i gospođi materi pokazati, ne marim, ali samo nemojte pre, dok mi bez ičijega saveta iz svog srca, iskreno srpski na ovo pismo odgovorite.

U najvećoj hitnosti završujem, jer me kola čekaju. Nadam se kad dođem, nadam se mnogo. Bar ću na putu natenane misliti moći, kako Vas je pismo moje rasrdilo ili iznenadilo.

Budite mi zdravi, sam se čudim od kud sam ovo pismo nehotice poljubio.

J. Jovanović

5.dek.1861. godine

Ruža Ličanin mu ubrzo odgovara na pismo:

Poštovani gospodine!

Kad sam Vaše pismo primila, nisam znala jesam li budna ili mi je na snu došlo. Dugo sam se mučila, oću li detinju dužnost prestupiti i bez materinog znanja želju Vam ispuniti, najposle odvažim se uveriti Vas da je srce još sasvim moje, da čije bi bilo, kad sve do sad nisam znala da se može kome pokloniti, slušala sam više puti, al' osećala i verovala nisam.

Ruža

Ljubav Jovana Jovanoviča Zmaja i Ruže Ličanin se završava brakom. I Zmaj u Đulićima kasnije peva o prvim znacima bračne i roditeljske sreće. Time je poetski zaokružena mirna istorija jedne zadovoljene ljubavi.

Jovana Jovanovića Zmaja ubrzo snalaze porodične nesreće, tako reći jedna za drugom: umiru mu deca, pa najzad, 1872. godine, i žena Ruža, koju je toliko voleo i posle čije je smrti ispevao niz potresnih elegičnih pesama pod naslovom Đulići uveoci. U Đulićima uveocima opevani su bolest i smrt voljene žene, kao i smrt ostalih pesnikovih milih i dragih: dece, roditelja, sestre, rođaka i prijatelja.

Pročitano 14378 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Jovan Jovanović Zmaj i Ruža Ličanin