U liku Hadži-Tome prikazan je patrijahalni despot, čuvar patrijahalnog reda i morala. Za svet on je uspravan, dostojanstven, gord, silan, neprikosnoven, strah i trepet za okolinu i ukućane. Međutim, duboko u duši on je ranjen i nesrećan čovek, žrtva nepisanih patrijahalnih zakona. Svoju slobodu izgubio je još u mladosti kada se oženio bez svoje volje, devojkom koju nije voleo. Uprkos mladalačkim snovima njegov život se razvija po volji neke jače sile, nekog surovijeg i neumitnijeg morala patrijahalne zajednice. U sebi nosi zakopanu ljubav, proćerdani život i večitu tugu za nečim. Sve to je zatvoreno u njemu, i zapečaćeno prekom i mrkom odbojnom pojavom i ćutanjem.
Prolećna vranjanska uskršnja noć čini čudo. Kada je Hadži-Toma video Koštanu, i čuo njenu pesmu nestaju stege patrijahalnog morala, skidaju se zastori sa njegove ranjene duše. Zbacio je masku strogosti i dostojanstva, raskopčao mintan, skinuo fes i predao se Koštaninoj pesmi i muzici. Probuđene čežnje su se vinule kao puštene ptice i zabolele su ga strašno rane neiživljene mladosti. Krv je progovorila jezikom snova, osetio je duboku prazninu u sebi.
Hadži-Toma je na tren posumnjao u svoj život, omeđen patrijahalnim pravilima koja on poštuje, i na tren je pomislio da možda to i nije trebalo. Ali, njegova melodija života je bolna, a njegova ptica, pesma života je odletela, i nikad više se neće vratiti. Nemoćan da ostvari neke promene u patrijahalnom društvu ili da uradi nešto više u svom životu Hadži-Toma se ipak vraća istom tom životu.