Pripovetka Put Alije Đerzeleza je ostvarena kao triptih. Sastoji se iz tri dela: Đerzelez u hanu, Đerzelez na putu i Đerzelez u Sarajevu. Ritam pripovedanja je povremeno stišan i ravnomeran, a povremeno brz i nemiran. Takvim skladnim promenama u ritmu Andrić je uspeo da ocrta ritam duševnosti glavnog junaka i moćan ritam samog života. Dijalozi su retki i škrti, i obično služe dodatnoj karakterizaciji, kako iznutra tako i spolja, opisanih likova. Pričajući o bosanskom junaku Aliji Đerzelezu, Andrić koristi istorijske činjenice i narodno predanje, legendu i fikciju. Na osnovama proznih predanja o ranoj mladosti junaka bosanske epike, Alije Đerzelaza, koji je poznat u folkloru kao veliki junak čije su odlike hiperbolisane i idealizovane u megdanu, šenlučenju i odevanju stvoren je sasvim suprotan junak, smešan i osetljiv mladić.
Dominantna tema pripovetke je večiti ljudski nemir u težnji za osvajanjem nemogućeg i apsolutnog. To je jednostavno ispričana priča o jednom segmentu burnog života Alije Đerzeleza, koji na tri mesta svog putovanja doživljava razočarenja sa ženama ne uspevajući da im se približi. U središtu priče je drevni junak Alija Đerzelez koji je stotinama godina živeo u narodnom predanju i usmenoj poeziji. Snaga i slava su ga učinili nesvakidašnjim, nebeskim i usamljenim. "Pjesma je išla pred njim... On je nosio slavu mnogih megdana i snagu koja je ulijevala strah; svi su bili čuli za njega, ali ga je malo ko vidio, jer je on projahao svoju mladost između Travnika i Stambola." Spuštajući se među ljude, on postaje drugačiji i izuzetan među njima, i pomalo demonski. Njegov pad u šarenilo bosanskog sveta počinje onog trenutka kada sjaše s konja. "Kad sjaha i pođe prema kapiji, vidjelo se da je neobično nizak i zdepast i da hoda sporo i raskoračeno kao ljudi koji nisu navikli da hode pješice." Sredina u kojoj se našao je onaj sitan svet kasabe koji sve obara u prašinu i pokušava da podredi sebi. Na početku im je izgledao čudan, a zatim smešan kada su se njegovi neobuzdani i naivni prohtevi sukobili sa stvarnošću. Vrhunac njegove tragičnosti je dat u poslednjoj sceni kada se našao na krilu jedine žene koju nikada nije poželeo, a uspeo je da stigne samo u njeno naručje. I tada, pun damara i nemira, očajava nad svojom sudbinom: "I ta ruka što je osjeća na sebi, je li to ruka žene? - Mlječanka u krznu i somotu čije se tjelo, vitko i plemenito, ne može ni zamisliti. Ciganka Zemka, drska i podmukla, a mila životinja. Gojna udovica. Strasna a prevejana Jevrejka. I Katinka, voće koje zri u hladu. - Ne, to je ruka Jekaterine. Samo Jekaterine! Jedino do Jekaterine se ide pravo!"
U pripoveci Put Alije Đerzeleza dominira monološko-meditativni ton, mimetički tretman sveta koji se u jednom trenutku preobražava u univerzalan simbolički iskaz. Tako ona postaje i svojevrsna univerzalna simbolizacija ljudskog traženja i čežnje za idealnom lepotom izražene u liku žene.
