Ahmed Narudin u početku prihvata "tuđu" misao, nekritički i apologetski prima jednu ideologiju, bez trunke sumnje i skepse. Ta ideologija mu je, u stvari, postala zaklon od života. A kad život sam prodre do njega, kad sruši paravan pogleda na svet, kad ga zapljusne svojom maticom, on od mogućeg čoveka postaje stvarni. Tada, tek tada, on počinje da oseća mržnju, zavist, želju za osvetom, čak i potrebu za ljubavlju, ali je ne ostvaruje. Da je ostvario ljubav, da nije pošao putem mržnje, njegov ljudski lik bi bio čist i celovit; mržnja ga je destruirala."